Lessons from the Early Church for Today’s Evangelical Christianity

Abstract

Presuming that within Evangelical Christianity there is a crisis of biblical interpretation, this article seeks to address the issue, especially since Evangelicals view the existence of the church as closely connected to the proclamation of the Truth. Starting with a position that Evangelical hermeneutics is not born in a vacuum, but is the result of a historical process, the first part of the article introduces the problem of sola and solo scriptura, pointing out some problematic issues that need to be addressed. In the second part, the article discusses patristic hermeneutics, especially: a) the relationship between Scripture and tradition embodied in regula fidei and; b) theological presuppositions which gave birth to allegorical and literal interpretations of Scripture in Alexandria and Antioch. In the last part of the article, based on lessons from the patristic era, certain revisions of the Evangelical practice of the interpretation of Scripture are suggested. Particularly, Evangelicals may continue to hold the Bible as the single infallible source for Christian doctrine, continue to develop the historical-grammatical method particularly in respect to the issue of the analogy of faith in exegetical process, but also must recognize that the Bible cannot in toto play the role of the rule of faith or the analogy of faith. Something else must also come into play, and that “something” would definitely be the recovery of the patristic period “as a kind of doctrinal canon.”Pretpostavljajući da u evanđeoskom kršćanstvu postoji kriza biblijskog tumačenja, ovaj članak nastoji ukazati na tu problematiku, posebice zato što je za evanđeosko kršćanstvo postojanje Crkve usko vezano uz navještaj Istine. Polazeći od pozicije da evanđeoska hermeneutika nije rođena u vakuumu, već je rezultat povijesnog procesa, u prvome dijelu članka uvodno se analizira problematika između sola i solo scripture, i ističu se neka problematična pitanja na koja treba obratiti pozornost. U drugome dijelu članak se bavi hermeneutikom u partističkom razdoblju, posebice: a) odnosom između Pisma i tradicije, koje je utjelovljeno u pravilu vjere (regula fidei); b) teološkim pretpostavkama koje su dovele do alegorijskog i doslovnog tumačenja Pisma u Aleksandriji i Antiohiji. U zadnjem dijelu članka, na osnovu nekih lekcija iz patristike, predlaže se revizija prakse tumačenja Pisma među evanđeoskim kršćanima. Naročito, evanđeoski kršćani trebali bi: i dalje smatrati Bibliju jedinim nepogrešivim izvorom kršćanske doktrine, nastaviti razvijati povijesno-gramatičku metodu, posebice u odnosu na pitanje analogije vjere u egzegetskom procesu, ali jednako tako bi trebali prepoznati da Biblija ne može u cijelosti imati ulogu pravila vjere ili analogije vjere. Ovome svemu mora se pridružiti još nešto, a to nešto drugo bi trebalo biti otkrivanje patritičkog razdoblja kao „jedne vrste doktrinarnog kanona“.