The Rhetoric of Power

Abstract

This paper examines the rhetorical nuances in political speeches on the war in Ukraine. The speeches, collected from Ukraine, the European Union, the United States, and Russia, mediate the war’s narrative through distinct political contexts and employ a range of rhetorical tools. Informed by Amossy’s socio-discursive theory of argumentation (2001, 2002, 2009), Van Dijk’s theory of semantic macrostructures and knowledge frames (1977, 1980), Chilton’s model of political discourse (2004), and Fairclough and Fairclough’s framework of practical reasoning (2012), the analysis clusters around three rhetorical strategies: narrative simplification, calls to action, and appeals for solidarity. These are assessed in terms of their discursive capacity to construct meaning and mobilise political action. Figures of speech, schemes and tropes alike, are examined for their role in amplifying perceived threats and fuelling animosity toward the “other.” Notably, the speeches exhibit variation in the use of war-related and solidarity-driven language which reflects cross-national differences in the degree of political and moral commitment to the conflict. Calls to action are voiced most forcefully by the Ukrainian president, who frames them within the context of potential nuclear escalation. The President of the European Commission appeals through doxa and urges the European public to recognise their own vulnerability as Ukraine’s close neighbours. This direct rhetoric stands in contrast to the more diplomatically phrased discourse typical of both US and Russian rhetoric. In the Russian context, such language functions to mitigate the moral stigma of the war and justify its continuation, while in the US, it serves to avoid direct identification with Ukraine’s plight. Ultimately, the study demonstrates how political discourse, even when framed in humanitarian terms, can be strategically manipulated to sustain political ambivalence and partisanship. U ovom se radu analizira retorika političkih govora vezanih uz rat u Ukrajini. Istraživanje obuhvaća šest govora prikupljenih iz diskurzivnih krajolika Ukrajine, Europske unije, Sjedinjenih Američkih Država i Rusije. Metodološki okvir oslanja se na Amossyijinu socio-diskurzivnu teoriju argumentacije (2001., 2002., 2009.), Van Dijkovu teoriju semantičkih makrostruktura i okvira znanja (1977., 1980.), Chiltonov model političkog diskursa (2004.) te Faircloughov i Faircloughov okvir praktičnog rasuđivanja (2012.), s ciljem razumijevanja važnosti retoričkih i lingvističkih sredstava u konstrukciji značenja i mobilizaciji političkog djelovanja. Analizom se identificiraju tri dominantna okvira znanja: pojednostavljenja narativa, pozivi na djelovanje i apeli na solidarnost. Stilske figure proučavaju se u vidu njihovih uloga u pojačavanju percipiranih prijetnji i poticanju animoziteta prema „drugosti.“ Rezultati analize ukazuju na značajne varijacije u uporabi jezičnih izraza povezanih s ratom i solidarnošću, što odražava međunacionalne razlike u stupnju političke i humanitarne predanosti Ukrajini. Ukrajinski predsjednik najodlučniji je u artikulaciji poziva na djelovanje te iste smješta u kontekst moguće nuklearne eskalacije. Predsjednica Europske komisije apelira putem doxe , nastojeći osvijestiti krhkost Europe koja proizlazi iz njezine neposredne blizine ratu. Ova retorička izravnost razlikuje se od diplomatski oblikovanog diskursa koji obilježava američki i ruski kontekst. U ruskom diskursu retoričke figure služe ublažavanju moralne stigme rata i opravdavanju njegova nastavka, dok u američkom pridonose izbjegavanju otvorene identifikacije s položajem Ukrajine. U konačnici, istraživanje pokazuje kako se političkom retorikom, pa i onom uobličenom humanitarnim diskursom, može manipulirati u svrhu održavanja političke ambivalentnosti i pristranosti.